Plavi dječakPrevela Vesna Pavletič |
|
|
Daleko
gore iza zvijezda sve je drugačije nego ovdje. A tamo još dalje sve
je još drugačije nego tamo gdje je sve drugačije nego ovdje. Ali
kad bi se odletjelo sasvim daleko, sasvim daleko u daljinu, tamo, gdje je
sve drugačije nego svugdje, tamo bi onda opet možda bilo potpuno
isto kao i ovdje. Na tom se dalekom mjestu možda nalazi planeta, velika kao naša Zemlja, i na toj planeti možda žive ljudi, koji izgledaju gotovo isto kao i mi, samo što su oni plavi i mogu preklopiti svoje uši, kada ne žele ništa čuti. I
na toj je dalekoj planeti jednom možda izbio veliki rat, i mnogi su plavi
ljudi umrli. Ostalo je mnogo siročadi, a na ruševinama jedne kuće,
koju su uništile bombe, sjedio je plavi dječak i plakao za svojim
ocem i za svojom majkom. Dugo je tako sjedio i plakao, no onda je prestao,
jer je isplakao sve suze koje je imao. Podignuo je ovratnik, stavio ruke u
džepove i otišao. Kad bi vidio kamen, udario bi ga nogom, a kad bi vidio
cvijet, pregazio bi ga. U
susret mu je došao jedan mali pas, pogledao ga i mahnuo repom. Tada se
okrenuo i stao hodati uz dječaka, kao da je odlučio pratiti ga. «Odlazi!»
rekao je dječak psu. «Moraš otići. Ako ostaneš kod mene,
morat ću te zavoljeti, a ja ne želim nikada više u svom životu
nikoga voljeti.» Pas
ga je pogledao i veselo mahnuo repom. Tada je dječak pronašao pušku,
koja je ležala pored mrtvog vojnika. Podigao je pušku i pokazao je psu.
«Ova te puška može ubiti!» rekao je ljutito. Tada je pas pobjegao. «Tebe
ću povesti sa sobom!» rekao je dječak pušci. «Ti ćeš mi
biti dobar prijatelj.» I zapucao je na mrtvo stablo. Tada
je na polju pronašao napušten avion. Sjeo je u avion i pokušao ga
upaliti. Avion je radio. «Sada
imam pušku i avion», reako je dječak. «Oni će biti moja
obitelj. Mogao sam imati i psa, ali njega će možda ubiti, pa bih ja
onda morao umrijeti od plakanja.» Letio
je avionom, dok nije ugledao kuću iz koje je izlazio dim. «Tamo
netko živi», rekao je dječak.
Letio je oko kuće i pogledao kroz prozor. Tamo je bila samo jedna
stara žena, koja je nešto kuhala. Dječak
je parkirao avion ispred kuće, uzeo pušku i ušao. «Imam pušku!»
rekao je dječak staroj ženi. «Moraš mi dati nešto za jelo!» «Ionako
bih ti dala nešto», rekla je stara žena, «svoju pušku možeš mirno
odložiti.» «Ne
moraš biti ljubazna prema meni!» rekao je dječak ljutito. «Moja te
puška može ubiti!» Tada
mu je stara žena dala nešto za jelo, i on je odletio dalje. Tako
je sada dječak živio. Uredio si je skrovište u napuštenoj kući.
Kad je bio gladan, odletio bi nekamo, gdje je bilo ljudi, te ih puškom
prisilio da mu dadu hrane. Letio
bi iznad napuštenih bojnih polja i sakupljao dijelove oružja i vozila
koji su tamo ostali nakon bitke. Sve ih je odnosio u svoje skrovište. «Izradit
ću si divovskog oklopnog robota!» rekao je sam sebi. «Bit će
velik stotinu metara, težit će stotinu tisuća tona, a sasvim
gore, u njegovoj glavi imat ću svoju kabinu za upravljanje. Tada
ću biti snažan i nitko mi neće moći nauditi!» Jednog
je dana jedna djevojka prolazila pokraj njegovog skrovišta. Dječak
je izišao sa svojom puškom i rekao: «Moraš otići odavde! Moja te
puška može ubiti!» «Pa
ne želim ništa od tebe», rekla je djevojka. «Samo sam došla pogledati
rastu li ovdje ponovno gljive.» «Moraš
otići!» rekao je dječak. «Ne želim nikoga uza se!» «Zar
si sasvim sam?» upitala je djevojka.
«Ne»,
rekao je dječak, «imam pušku i avion, oni su moja obitelj. A
jednoga ću dana imati i divovskog oklpnog robota!» «Nemaš
li nikog živog?» pitala je djevojka. «Mogao
sam imati psa. Ali da ga je netko ubio, bio bih morao umrijeti od
plakanja.» «Ni
ja nemam nikoga» rekla je djevojka. «Mogli bismo ostati zajedno.» «Ne
želim imati nikoga, koga može ubiti puška!» «Tada
moraš pronaći nekoga, koga puška ne može ubiti!» rekla je
djevojka i otišla. Dječak
je izradio divovskog oklopnog robota i sjeo u njega. Sjeo je sasvim gore u
glavu robota, gdje si je izradio kabinu za upravljanje. Tada
je krenuo i vozio se u robotu kroz zemlju. Ljudi su vrištali kad bi ga
vidjeli kako stiže i željeli su pobjeći od njega. Ali nisu mogli
uteći divovskom oklopnom robotu. Dječak je u gore svojoj kabini
za upravljanje imao mikrofon, i sve što je rekao u njega izlazilo bi
gromoglasno iz usta divovskog oklopnog robota. «Ima li ovdje nekoga, koga
puška ne može ubiti?» grmio je robot. Ali gdje god se pojavio, ljudi su
bježali od njega, i nigdje nije pronašao nikoga, koga puška ne može
ubiti. No
jednoga je dana iz svoje kabine, tamo visoko gore, vidio da netko nije
pobjegao pred njegovim divovskim oklopnim robotom, već je ostao na
mjestu i nešto mu dovikivao. No dječak je bio tako visoko da to nije
mogao čuti. «Možda
je to netko koga puška ne može ubiti?» pomislio je dječak i
spustio se na tlo. No to je bila starica, koja mu je bila pripremila jelo.
«Želiš li mi nešto reći?» upitao je dječak. «Da»,
rekla je starica. «Čula sam za nekoga koga puška ne može ubiti.
Pomislila sam da ti to moram reći.» «A
tko je to?» pitao je dječak. «To
je jedan stari čovjek koji živi gore na Mjesecu.» «Tada
ga moram potražiti», rekao je dječak, «jer ne želim imati nikoga
koga puška može ubiti.» Podigao je jednu polugu, njegov se divovski
oklopni robot pretvorio u divovsku oklopnu raketu, te je poletio na
Mjesec. Gore
na Mjesecu dječak je morao dugo tražiti. No naposlijetku je pronašao
starca. Starac je sjedio za dalekozorom i gledao dolje plavu planetu. «Jesi
li ti onaj kojeg puška ne može ubiti?» upitao je dječak starca. «Mislim
da jesam», odgovorio je starac. «A
što to vidiš u toj svojoj cijevi?» «Proučavam
ljude na onoj planeti dolje.» «Smijem
li ostati kod tebe?» pitao je dječak. «Možda»,
rekao je starac. «A zašto želiš ostati baš kod mene?» «Jer
ne želim ostati ni kod koga koga puška može ubiti. Kad su mi roditelji
umrli, isplakao sam sve suze koje sam imao. Mogao sam imati psa, ali da ga
je netko ubio, bio bih morao umrijeti od plakanja. Mogao sam ostati i kod
jedne starice ili kod jedne djevojčice. Ali one nisu imale oklop
protiv municije, i da ih je netko ubio, bio bih morao umrijeti od
plakanja.» «U
redu je», rekao je starac, «možeš ostati kod mene. Mene nitko ne može
ubiti jer ovdje nema oružja.» «Je
li samo u tome stvar?» upitao je dječak. «Da,
samo u tome», rekao je starac. «Ali
ja sam ponio svoju pušku.» «Šteta»,
rekao je starac, «onda ne možeš ostati kod mene. Tvoja bi me puška
mogla ubiti.» «Onda
opet moram poći», rekao je dječak. «Da»,
rekao je starac. «Šteta»,
rekao je dječak. «Je
li ti žao?», upitao je starac. «Da»
rekao je dječak, «rado bih bio ostao ovdje.» «Možda
bi mogao baciti svoju pušku?» predložio je starac. «Možda»,
odgovorio je dječak. «I
onda bi ipak mogao ostati kod mene», rekao je starac. «Možda»,
rekao je dječak. «A što bih onda radio?» «Mogao bi gledati kroz ovaj dalekozor. Onda bi možda mogao shvatiti zašto ljudi tamo dolje ratuju.» «A
zašto ratuju?» «No,
pa ni ja to ne znam. Vjerojatno ne znaju dovoljno jedni o drugima. Ima ih
tako mnogo, životi su im tako komplicirani, da ne znaju kakve posljedice
imaju njihova djela. Ne znaju odakle dolazi meso koje jedu, ne znaju kamo
ide kruh koji peku. Ne znaju proizvodi li se od željeza koje vade iz
zemlje bageri ili topovi. Ne znaju je li meso koje jedu oduzeto nekome
drugome. Kada bi se mogli pogledati ovako iz visine, možda bi mnoge
stvari mogli bolje razumjeti.» «Onda
bi im se to moralo pokazati?» rekao je dječak. «Možda»,
rekao je starac, «ali ja sam prestar i preumoran za tako što.» Tek
je tada dječak ispustio svoju pušku, i ona je padala kroz svemir,
dok nije pala na planetu i tamo se razbila. A
dječak je još dugo, dugo vremena ostao kod starca na Mjesecu i
gledao kroz dalekozor i proučavao ljude tamo dolje. I jednoga je dana
možda odletio dolje i objasnio im u čemu su pogriješili.
|