Planeta mrkva

Prevela Vesna Pavletič

Na jednoj sićušnoj planeti, živjeli su neki marljivi ljudi i neki koji su bili malo manje marljivi. Onda je bilo nekoliko posebno marljivih i nakoliko jako lijenih. Ukratko – tamo je bilo kao i svuda u svemiru.

Jedina je razlika bila u tome da su marljivi i lijeni sve što su proizveli – a to su bile uglavnom razne vrste mrkve – bacali na jednu gomilu i to onda zajedno jeli. To nije bilo kao i svugdje drugdje.

No jednoga su dana neki posebno marljivi rekli:

«Sada je dosta. Mi šljakamo i šljakamo, a onda dođu oni, koji se cijeloga dana izležavaju i vrte palčevima i žele jesti naše mrkve.» I više nisu bacali svoje mrkve na zajedničku gomilu, nego bi ih zadržali kod kuće, te jeli i jeli, koliko god su mogli.

Oni sasvim lijeni slegnuli su ramenima i jeli i dalje s velike gomile, i naravno da su jeli više nego što su donosili.

Tada su srednje marljivi i srednje lijeni primijetili da su sada svi dobivali manje mrkve; jer oni najmarljiviji su uvijek donosili mnogo mrkve, mnogo više nego što su sami mogli pojesti.

Tada su rekli srednje marljivi: «Onda ćemo i mi zadržati svoje mrkve», i više ih nisu bacali na veliku gomilu, nego su si pravili, svaki za sebe, male gomilice kod kuće.

I srednje lijeni napravili su isto. «Ne preostaje nam ništa drugo», rekli su lijenima.

I sada je svatko imao vlastitu gomilu mrkve pred svojom kućicom. Kada bi mu se prohtjela neka vrsta mrkve koju nije imao, morao bi potražiti nekoga s kim bi se mogao mijenjati.

Tada se počelo hodati tamo-amo, a ljudi su nakon posla satima zamjenjivali mrkve, dok svi nisu imali sve vrste mrkve koje su im bile potrebne ili za koje su mislili da su im potrebne.

«Pa to su sasvim novi običaji!» govorili su lijeni međusobno. Za njih više nije bilo zajedničke gomile, s koje bi mogli živjeti na tuđi račun. No iz te je situacije svatko izvukao drugu pouku. Neki su rekli: «No dobro, morat ću više raditi.» No to nije bilo tako jednostavno, jer kad bi neka takva bivša ljenčina došla na polje, kako bi sadila mrkve, uglavnom bi se tamo našao netko tko bi rekao: «Hej, pa ovdje ja oduvijek sadim mrkve, to je moje polje!»

Druge su ljenčine pak jednostavno odlazile do kućica bogatijih i iz gomila mrkve uzimali one koje su u tom trenutku poželjeli. «Oduvijek smo uzimali sa zajedničke gomile. A to što sada ima mnogo gomila, to je u stvari mnogo zajedničkih gomila. U svakom slučaju, uzet ćemo odavde», rekoše.

To bogatijima naravno nije bilo pravo, i neki su počeli graditi ograde oko svojih mrkvi. Uskoro su svi morali izraditi ograde oko svojih gomila. Jer što je više ljudi imalo ograde oko mrkve, to su ljenčine, koje su se držale starih običaja, više uzimale od onih koji nisu imali ograde. Za kratko su vrijeme svi koji su imali mrkve imali i ograde. Sada su nakon posla morali ne samo zamjenjivati mrkve nego i uređivati i popravljati ogradu, te paziti da se nitko ne bi preko ograde popeo.

Uskoro su neki počeli gunđati: «Nekad bi se nakon posla svi našli kod velike gomile mrkve, pričali viceve i igrali igre. Sada nakon posla svi čučimo kod kuće, čuvamo mrkve i popravljamo ograde. Ujutro smo mrtvi umorni i ne možemo saditi mrkve kako treba. Bilo kako bilo, sada puno više radimo nego prije, ali nemamo više mrkve.»

I neki su predložili da bi se trebali vratiti na stari običaj sa zajedničkom gomilom mrkve. «Bolje da malo i hranimo nekoliko ljenčina, nego da se stalno mučimo sa zamjenjivanjem i čuvanjem mrkve i popravljanjem ograde!»

Ali najbogatiji rekoše: «Ne, ako se vratimo na stari običaj, to znači da odobravamo da se živi na tuđi račun. Tada nitko neće htjeti raditi, nitko neće saditi mrkvu i svi ćemo umrijeti od gladi!»

«To nikako», rekli su ostali. «Većini je previše dosadno cijeloga se dana izležavati i vrtiti palčeve. Tako jako lijenih ima stvarno malo. U biti je sađenje mrkve zabavno.»

«Ne», rekoše najbogatiji, «sađenje mrkve nije zabavno. Zabavno je samo imati mrkvu.

Vi svoje mrkve možete dijeliti s ljenčinama koliko god želite. No mi nećemo srušiti svoje ograde.»

«Pa», rekli su neki od srednjebogatih, «ako se bogati neće vratiti na staro, bolje bi nam bilo da i mi zadržimo ograde. Mi nemamo tako puno, da bismo mogli dijeliti s ljenčinama.»

A srednje siromašni rekoše: «Da, ako samo mi moramo dijeliti, svi će imati premalo, stoga se ni mi ne možemo vratiti na staro. Mi svoje ograde nažalost moramo zadržati.»  

I tako se tog puta ništa nije promijenilo. Iako je većina znala, da sada svi imaju više posla, ali uvijek istu količinu mrkve, jednostavno se nisu uspijevali vratiti na stari običaj.

No dogodile su se druge zanimljive stvari. Neki od onih koji nisu imali velika polja mrkve otišli su bogatijima i rekli:

«Čujte, ako mi svakoga dana dadete nekoliko mrkava, čuvat ću za to vaše gomile.»

A drugi su pak došli na drugu ideju i ponudili: «Uredit ću ogradu onome tko mi dade mrkve!»

A neki treći išli su od kuće do kuće i govorili: «Dajte mi nešto svojih mrkava, idem vam ih zamijeniti ako smijem zadržati svaku petu mrkvu.»

I tako je to išlo neko vrijeme, a onda su se neki počešali po glavi i rekli:
»Sada bih u biti trebao imati više vremena, ali sada moram saditi više mrkve, kako bih mogao platiti uređivača ograde, noćnog čuvara i zamjenjivača mrkve!»

I opet su neki predložili da se vrate na stari običaj i maknu ograde. Ali za divno čudo sada nisu samo najbogatiji bili protiv već i oni najsiromašniji: «Želite nam uzeti naš posao!» vikali su uređivači ograda.

«Od čega da živimo?» vikali su noćni čuvari.

«Da umremo od gladi?» vikali su zamjenjivači mrkve.

Eh, i tako je novi običaj ostao.