Rob

Prevela Vesna Pavletič

Jedan je čovjek imao roba. On je za njega morao obavljati sve poslove. Rob je prao čovjeka, češljao ga, rezao mu jelo na male komadiće i hranio ga. Rob je za čovjeka pisao pisma, čistio mu cipele, krpao mu čarape, cijepao mu drva i ložio peć. Kad bi čovjek u šetnji vidio maline, rob ih je morao ubrati i stavljati ih čovjeku u usta. Kako rob ne bi pobjegao, čovjek ga je uvijek čvrsto držao na lancu.  Dan i noć morao ga je držati i vući za sobom, inače bi rob bio pobjegao. U drugoj je ruci čovjek uvijek držao bič. Jer kad bi rob previše vukao i trzao lancem, čovjek bi ga morao izbičevati. Kad bi ga onda boljele ruke i kad bi bio posve iscrpljen od bičevanja, psovao je i roba i lanac i cijeli svijet.

Ponekad je tajno sanjario o vremenima kad je još bio mlad i nije imao roba. Tad je još slobodno mogao lutati šumom i brati maline bez ovog stalnog trzanja lanca. Sad nije mogao sam ni u WC. Prvo, jer bi rob pobjegao, a drugo, tko bi mu inače obrisao guzu? On nije za to imao slobodnu ruku.

Jednom, kad je tako psovao, reče mu neki čovjek: «Pa dobro, ako je tako grozno, zašto ne oslobodiš roba?»

«Da», rekao je čovjek, «pa da me ubije!» Ali u sebi je čovjek sanjao o slobodi.

A rob, je li i on sanjao o slobodi? Ne, u slobodu on već odavno nije vjerovao. On je sanjao samo o tome, da on sam bude gospodar i da sada on čovjeka vodi na lancu i da ga bičuje i da mu čovjek briše guzu. O tome je rob sanjao!